Parfemi

Parfemi

Riječ parfem (perfume) ima korijene u latinskom: per znači kroz, a fumus znači dim. Prvi puta su riječ parfem upotrijebili Francuzi za ugodne mirise koje je razvijao gorući mirisni štapić. U povijesti postoji samo nekoliko razdoblja koja nisu bila pod utjecajem parfema.

Prvi oblik parfema bio je mirisni štapić koji su otkrili u Mezopotamiji prije 4.000 godina. Ta je civilizacija načinila prve pomake prema parfemima kakve danas poznajemo. Oni su namakali mirisne prirodne tvari u vodu i ulja te su tako dobivenim tekućinama trljali tijelo.

Egipćani su mnoge mirisne supstance smatrali vrjednijima od zlata, stoga su bile dostupne isključivo bogatima koji su svoja tijela aromatizirali medom, cimetom i raznim cvjetnim mirisima. Oni su prvi sadili i istraživali mirisne biljke, te počeli sa stvaranjem aromatiziranih ulja i proširili njihovu primjenu izvan religijskih obreda.

Njihove carice su, također sadile botaničke vrtove čiji je cilj bio isključivo proizvodnja različitih mirisnih pripravaka.

U Perziji su vrtove bogataša ukrašavali cvjetovi jasmina, ljubičica, te crvenih ruža. Pupoljci crvenih ruža su se čuvali u zatvorenim zemljanim posudama kako bi im miris postao što intenzivniji nakon što se latice osuše. U posebnim prilikama, posude su se otvarale kako bi se naglasila važnost nekog događaja.

Stari Grci su vjerovali da je miris parfema znak prisutnosti mitoloških božanstava (Zeusa, Afrodite…). Ruža je također bila iznimno popularna biljka, a uz nju najviše su se koristila bazna ulja (maslinovo i bademovo) koja su se oplemenjivala eteričnim uljima ljiljana, ruže, anisa i korijena perunike.

Rimljani su prvi uveli praksu brijanja lica u muškaraca i nakon toga su kožu masirali mirisnim kremama. Još u slavnim rimskim kupeljima korištena su mirisna ulja za masažu tijela. Ponekad su i svakodnevni obroci bili obogaćeni mirisnim cvijećem. Nakon pada Rimskog carstva upotreba parfema u Europi se znatno smanjuje, sve do 12.st. S procvatom međunarodne trgovine aromatično bilje iz drugih krajeva svijeta ponovno dolazi u Europu.

Procvat industrije parfema u 17.st. se odvija na području Francuske, gdje se za vrijeme vladavine Luja XV sva raskoš aristokracije pokazivala kroz svakodnevno nanošenje skupocjenih mirisa na kožu tijela, odjevne predmete, lepeze i namještaj. Dvor Luja XV poznat je zbog toga još i kao Mirisni dvor.

U 18.st. dolazi do upotrebe mirisa u kupkama, vodicama za ispiranje usta, miješa ih se s vinom i hranom. Također, na scenu dolazi i kolonjska voda. U svom je sastavu sadržavala ružmarin, bergamont i limun, a imala je vrlo široku primjenu.

Razvoj kemijske znanosti doveo je i do prve primjene sintetskih tvari u izradi parfema.

1921.g. Ernest Beaux kreirao je za legendarnu modnu ikonu Gabrielle Coco Chanel, Chanel No.5. Ima vršnu cvjetnu notu koja sadrži ylang-ylang i neroli, srce mu čini jasmin i ruža, a temeljna nota mu je sandalovina. Ona je izjavila da bi žene trebale parfem nanijeti na sve dijelove tijela na kojima priželjkuju poljubac.

Nakon Drugog svjetskog rata započinje proizvodnja i rast popularnosti dosta laganijih mirisa. 1947. Dior je lansirao Miss Dior.

Parfemi su kroz povijest sadržavali biljne, ali i životinjske mirise i sastojke, dok je danas sve više sintetičkih mirisa, no, prirodni sastojci i dalje ne gube na važnosti. I danas se u visokom društvu zna kakav parfem odgovara kakvoj osobi te koji se nosi za posebne prilike.

Mnogi sastojci i procesi izrade parfema još uvijek su nepoznati. Kreatori parfema su umjetnici koji jako dobro čuvaju svoje tajne.


Komentari

Odgovori

*